NEŠTO SASVIM LIČNO
TRADICIJA - običaj iskristalisan kroz vekove u nama samima
Opet sam na nekom vašaru, sve bruji od galame i nečega, neobjašnjivog, što prozivamo, vrlo često i olako, balkanskim mentalitetom. No nije baš sve tako isto, kao i bilo koji put kada se nađem u ovakvoj gužvi, pa makar ih nazivali i panaćurima. Ako se malo bolje pogleda, pogotovo ako bar poželimo razumeti šta se oko nas dešava, veoma lako i brzo uvidećemo da sva ova gungula i jurnjava ima svoj unutrašnji smisao.
Turija
Tradicionalna manifestacija - Kobasicijada. Sveta mnogo, iće, piće, zabava za masu na svakom koraku.
Sve po malo preglasno, pre šareno, pre svetleće. No ipak čovek se oseća ugodno.
Sećam se jednog vašara, negde daleko, sada već u krajevima za koje se nemože reći da su naši, kada sam nepozvan i sasvim slučajno nabasao na seosko slavlje. Bilo je to u nekom kraju, na nekom mestu, do kojeg ni ne znam kako se stiže. Pojavio se potpuno neznan putnik, prolaznik, umoran, prljav i nadasve željan ljuske reči. Bol u telu koji se tada javio osećam svaki put u ovakvim prilikama kao bol i napad na svoje uši, na sva čula. No veoma brzo ovaj bol smenjuje osećaj pripadnosti.
I to je ona tajna, ako se tako može reći, koja se krije u ovim gužvama. Tu smo svi jedno, zaštićeni, sdruženi, kao kada smo bili mala deca koja se slobodno igraju, svađaju, tuku, u dvorištu roditeljske kuće znajući da ih uveka prati budno i dobronamerno oko majke.
Polako se utapam u masu, postajem samo deo ne prebrojane grupe koja želi bar danas, sada, ovoga trena, zaboraviti sve jade i probleme, sve što je sputava i ograničava u svakodnevnom životu.
Dugo, veoma dugo, potiskivao sam i stideo se ovoga osećaja. Jer ja ipak nisam samo neprepoznatljivi deo gomile koja jede, pije i bogohuli za tih par dana oslobođena stega morala i navike. No sada, valjda to ide sa godinama, shvatam suštinu. To je krv predaka, nasleđe, veza sa svim inim i prirodnim kojeg se svakodnevno stidimo pokušavajući da sebi u sopstvenim očima izgledamo lepši i bliži nekom stranom i za nas neshvatljivom idealu kulture i civilizacije.
Jednom, takođe dosta davno, na obali nekoga mora, u nepreglednom pesku, pokušavao sam da objasnim čudnoj osobi, doktoru nauka koji se odrekao svega i živi kao skitnica u ovoj za njega tuđoj zemlji, šta je to balkanski mentalitet. Kada smo uspeli da preskočimo barijeru jezika, jer on je bio Francuza a moje znanje bilo kog stranog jezika je u najmanju ruku smešno, uspeo sam da mu razjasnim običaje, moral, pa čak i svakodnevne navike, no nikako nije mogao shvatiti našu žeđ, kako je rekao, za neograničenim jelom i pićem, slavljem i neobuzdanim i raskalašnim veseljem. Nakon dugih monologa, u samo svitanje dok smo se smrzavali od jutarnjeg povetarca i ćutali razmišljajući o tome kako je teško shvatiti drugoga oglasio mi se rečima:" Ne znam, ne znam šta to vas tera na ludost koja može čak i ubiti, ali mi je jako prijatno, volim tu opuštenost i odsustvo morala, tu mogućnost da bar jedan tren, jedan dan u godini svi budete divlji, životinjski, prirodni. Voleo bih, više nego bilo šta na svetu, da mogu proživeti taj osećaj, taj poriv, nesputanost, vezu sa svim prošlim generacijama. Da bar u tim trenucima u mojoj svesti blesne saznanje kolektivne svesti koje teče venama i dobija se rođenjem. Mi, mi na nekom nabeđenom naprednom zapadu, plačemo za tim korenima, za tim temeljem života i zajednice. I znamo, negde duboko u sebi, da bez toga propadamo, trulimo, iznutra i to polako ali sigurno. Još više boli činjenica da ljudsko poimanje vremena u svemu tome nema nikakvu ulogu jer naša smrt vas ne dotiče, za vas nije bitna naša nauka, dostignuća, veličina i bogatstvo pošto vaše iskustvo ne zavisi od vremena već vekova, vekova prošlih i budućih, i živeće u svima vama dokle god makar i jedan od vašeg roda bude živeo".
Prvi kupači su već pristizali, odveo sam ga do male, već oronule crkvice iznad plaže, sačekao je da se pomolim a tada smo se zajedno zapili u jednoj zapuštenoj i nadasve prljavoj kafani. Pričali smo svaki na svom jeziku i odlično se razumeli, vino je bilo jako, oporo, domaće, a hleb beo kao ženska put u noći punog meseca. Duboko u noći rastali smo se bez reči, svako je pošao svojim putem bez zastajkivanja. U mojoj pijanoj krvi jezdili su konjanici divlji, po neosvojenim prostranstvima a negde u daljini, znao sam to, klečao je i plakao neko ko ne pripada nigde, neko ko se izgubio i nema snage da nađe put kojim bi se vratio.
Trgao sam se kada me je jedan ogromni, pripit i sav mastan div očepio po nogama, pogledao me svojim zamućenim očima i rekao:" Brale izvini, ja se malo uroljo, daj da te zagrlim". Nasmešio sam se, prihvatio zagrljaj i nastavio da se guram kroz masu.
Bio sam srećan.